žȅtelica

im. ž. G žȅtelicē; mn. N žȅtelice, G žȅtelīcā 1. žena koja žanje žito 2. polj. stroj koji žanje žito

žȅteličin

prid. G žȅteličina; ž. žȅteličina, s. žȅteličino koji pripada žetelici

žȅteočev

prid. G žȅteočeva; ž. žȅteočeva, s. žȅteočevo koji pripada žeteocu

žȅti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. žȁnjēm/žnjȇm, 1. l. mn. žȁnjēmo/žnjémo, 3. l. mn. žȁnjū/žnjȗ, imp. žànji/žnjȉ, aor. žȅh/žnjȅh, imperf. žȁnjāh/žnjȃh, prid. r. m. žȅo, ž. žéla, s. žȅlo, mn. žȅli, prid. t. žȇt/žnjèven, pril. s. žȁnjūći/žnjȗći, pril. p. žȇvši 1. srpom ili strojem sjeći stabljike žita s klasjem [~ žito] 2. pren. ubirati plodove svojega rada [~ uspjeh]

žètōn

im. m. G žetóna; mn. N žetóni, G žetónā kovinska ili plastična pločica koja se upotrebljava umjesto novca u automatima, nekim društvenim igrama i sl.

žȅtva

im. ž. G žȅtvē; mn. N žȅtve, G žȅtāvā/žȇtvā/žȅtvī 1. košenje i skupljanje žita [~ pšenice; kasna ~; rana ~] 2. doba kad žito dozrijeva [sve obaviti do žetve] 3. žito koje se prikupilo košenjem i skupljanjem [bogata ~]

žèzlo

im. s. G žèzla; mn. N žèzla, G žezálā/žézlā ukrašen, skupocjeni štap koji je oznaka časti i vlasti vladara, vojskovođe ili crkvenoga poglavara

žgánci

im. pl. t. m. G žgȃnācā jelo od kuhane kukuruzne krupice [~ s mlijekom]; sin. palenta

žgȍljav

prid. G žgȍljava; odr. žgȍljavī, G žgȍljavōg(a); ž. žgȍljava, s. žgȍljavo; komp. žgoljàvijī koji je slabašne tjelesne građe [žgoljava osoba]

žgȍljavōst

im. ž. G žgȍljavosti, DL žgȍljavošću/žgȍljavosti osobina onoga koji je žgoljav

žgóljo

im. m. G žgóljē, V žgȏljo; mn. N žgólje, G žgóljā pogr. slaba, nerazvijena, kržljava osoba

žȉca

im. ž. G žȉ; mn. N žȉce, G žȋ 1. kovinska nit koja služi kao električni vodič ili kao gradivo od kojega se prave različiti predmeti za svakodnevnu uporabu [bakrena ~] 2. više kovinskih niti u kakvu ovoju [električna ~; telefonska ~] ♦ imati žicu za što biti talentiran za što, imati smisla (dara) za što; pogoditi koga u žicu točno pogoditi čije misli (osjećaje); pronaći čije slabo mjesto

žìčan

prid. G žìčana; odr. žìčanī, G žìčanōg(a); ž. žìčana, s. žìčano koji je od žice [žičana mreža; žičano uže]

žìčanī

prid. G žìčanōg(a); ž. žìčanā, s. žìčanō 1. koji se odnosi na žicu 2. koji ima žice, u kojemu se signal prenosi s pomoću žica [~ alarm; ~ telefon]; ant. bežični 3. glazb. koji stvara zvuk s pomoću žica [~ instrument]; sin. kordofonski

žìčara

im. ž. G žìčarē; mn. N žìčare, G žȉčā prijevozno sredstvo s kabinama ili otvorenim sjedalima koja vise na napetome žičanom užetu [skijaška ~]

žȉdak

prid. G žìtka; odr. žìtkī, G žìtkōg(a); ž. žìtka, s. žȉtko; komp. žìtkijī koji je gust poput kaše i veoma sporo teče [~ beton]

žȉdov

im. m. G žȉdova; mn. N žȉdovi, G žȉdōvā 1. sljedbenik židovske vjere 2. (Žȉdov) a. pripadnik židovskoga naroda b. stanovnik stare židovske države

žȉdōvka

im. ž. G žȉdōvkē, DL žȉdōvki; mn. N žȉdōvke, G žȉdōvkā/žȉdōvkī 1. pripadnica židovske vjere 2. (Žȉdōvka) a. pripadnica židovskoga naroda b. stanovnica stare židovske države

žȉdovskī

prid. G žȉdovskōg(a); ž. žȉdovskā, s. žȉdovskō koji se odnosi na židove i Židove ili im pripada [židovska tradicija; židovska sudbina; židovska vjera]

žȉdōvstvo

im. s. G žȉdōvstva način života, kultura, nacionalni i vjerski osjećaji židovskoga naroda

žȋg

im. m. G žȋga, L žígu; mn. N žȉgovi, G žȉgōvā 1. predmet s urezanim reljefnim, ispupčenim znakom ili tekstom [izraditi ~]; sin. biljeg, pečat 2. otisak takva znaka na ispravi kojim se potvrđuje ispravnost podataka [udariti ~]; sin. biljeg, pečat 3. pren. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znak, znamen poet.

žȉgica

im. ž. G žȉgicē; mn. N žȉgice, G žȉgīcā tanak drveni štapić s glavicom od mase koja se lako pali trenjem o hrapavu površinu, služi za paljenje vatre; sin. šibica

žȉgosati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. žȉgošēm, 3. l. mn. žȉgošū, imp. žȉgoši, aor. žȉgosah, imperf. žȉgosāh, prid. r. žȉgosao, prid. t. žȉgosān 1. pren. obilježavati koga ili što kao sramotno [~ nevine] 2.  žigovati

žȉgovati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. žȉgujēm, 3. l. mn. žȉgujū, imp. žȉgūj, aor. žȉgovah, imperf. žȉgovāh, prid. r. žȉgovao, prid. t. žȉgovān utiskivati žig, žigom obilježavati životinje

žȉla

im. ž. G žȉ; mn. N žȉle, G žȋ 1. anat. cjevasti organ koji razvodi krv i limfu po tijelu 2. bot. dio korijena, provodni element kroz koji biljka stablašica dobiva vodu i hranu 3. geol. oblik pojavljivanja minerala u pukotinama stijena [zlatna ~] ♦ iz petnih žila [vikati, upinjati se itd.] iz sve snage, do iscrpljenosti [vikati, upinjati se itd.]

žȉlav

prid. G žȉlava; odr. žȉlavī, G žȉlavōg(a); ž. žȉlava, s. žȉlavo; komp. žilàvijī 1. koji je pun žila ili žilica [~ vrat; žilave ruke; žilavo korijenje] 2. pren. koji je čvrst, jak, tvrd ili otporan [~ čovjek]

žȉlavōst

im. ž. G žȉlavosti, I žȉlavošću/žȉlavosti osobina onoga koji je žilav ili svojstvo onoga što je žilavo

žìlēt

im. m. G žiléta; mn. N žiléti, G žilétā tanka čelična pločica s dvjema oštricama koja služi za brijanje; sin. britvica ♦ metar i ~, usp. metar

žȉlica

im. ž. G žȉlicē; mn. N žȉlice, G žȉlīcā um. mala žila

žȉličav

prid. G žȉličava; odr. žȉličavī, G žȉličavōg(a); ž. žȉličava, s. žȉličavo koji sadržava žilice [~ list]

žȋlnī

prid. G žȋlnōg(a); ž. žȋlnā, s. žȋlnō koji se odnosi na žile

žȋlnica

im. ž. G žȋlnicē; mn. N žȋlnice, G žȋlnīcā anat. ovojnica očne jabučice kroz koju prolaze krvne žile

žȋlje

zb. im. s. G žȋlja skup žila

žȋr

im. m. G žȋra, L žíru, I žȋrom; mn. N žȉrovi, G žȉrōvā bot. 1. suhi jednosjemeni nepucavac 2. okruglasti plod hrasta ili bukve

žiràfa

im. ž. G žiràfē; mn. N žiràfe, G žiráfā zool. papkar iz porodice šupljorožaca koji živi u Africi i ima prednje noge dulje od stražnjih, dug vrat i usku glavu s roščićima, po tijelu ima žute, smeđe ili crne mrlje okružene bijelim crtama te je najviša živuća životinja na Zemlji

žìrī

im. m. G žirìja, I žirìjem; mn. N žirìji, G žiríjā skup izabranih stručnjaka koji ocjenjuju kakvoću radova ili vještine ili znanje natjecatelja te izabiru pobjednika natječaja

žiroglávac

im. m. G žiroglávca; mn. N žiroglávci, G žiròglāvācā zool. 1. mn. skupina malokolutićavaca čije se tijelo sastoji od glavice, ogrlice s ustima i trupa 2. pripadnik istoimene skupine [divovski ~; obični ~]

žirondínac

im. m. G žirondínca, V žȉrondīnče; mn. N žirondínci, G žiròndīnācā pov. član političke skupine koja zastupa imućno građanstvo u vrijeme Francuske revolucije

žȉtarica

im. ž. G žȉtaricē bot. 1. mn. skupina jednogodišnjih biljaka iz porodice trava čiji se zrnasti hranjivi plodovi upotrebljavaju kao hrana i kao sirovina u prehrambenoj industriji, najčešće su to pšenica, raž, ječam, riža, zob i kukuruz 2. pripadnica istoimene skupine

žȉtkōst

im. ž. G žȉtkosti, I žȉtkošću/žȉtkosti svojstvo onoga što je žitko

žȉtnica

im. ž. G žȉtnicē; mn. N žȉtnice, G žȉtnīcā 1. gospodarska zgrada u koju se sprema žito 2. pren. kraj koji je pogodan za uzgoj žita [Slavonija je ~ Hrvatske.]

žȉto

im. s. G žȉta 1. usp. žitarice v. pod žitarica 2. plodovi žitarica [mljeti ~; vršiti ~] ♦ ispod žita potajno, krišom

žȋv

prid. G žíva; odr. žȋ, G žȋvōg(a); ž. žíva, s. žȋvo; komp. žȉvljī 1. koji ima svojstva organizma, koji nije umro, koji ima životne funkcije; ant. mrtav, pokojni 2. koji nije uginuo [živa ptica]; ant. mrtav 3. koji ima obilježja života [živa priroda; živo tkivo]; ant. neživ 4. pren. a. koji postoji, koji se razvija, kojim se tko služi (o jeziku); ant. mrtav pren. b. koji je pun energije, snage i aktivnosti, koji je stalno u pokretu [živo dijete]; sin. živahan c. koji je pun pojedinosti, koji izgleda kao da se sada zbiva [živo sjećanje] d. koji je izrazit, jak, intenzivan (o bojama) [žive boje] ♦ bubnuti i ostati ~ nesvjesno (nepromišljeno) izreći glupost; nitko ~ apsolutno nitko, nitko na svijetu; ni ~ ni mrtav 1. u velikome strahu 2. nikad, ni za što na svijetu; sve živo sve odreda, svi bez iznimke; tko ~; tko mrtav bez obzira na posljedice, pa kako bude, kako god ispalo; ~ i zdrav u dobrome stanju (formi), zdrav i poletan (svjež)

žȉva

im. ž. G žȉ kem. kemijski element (Hg), srebrnobijela kovina, pri običnoj temperaturi jedina tekuća kovina, upotrebljava se za punjenje termometara i za izradbu ogledala

žívac

im. m. G žívca; mn. N žívci, G žȋvācā anat. vlaknasti organ koji prenosi podražaje od mozga u sve dijelove tijela [vidni ~] ♦ čuvati živce ostajati miran (hladan), ne uzrujavati se; dirnuti (pogoditi i sl.) koga u ~ povrijediti koga, taknuti koga u bolno mjesto; gubiti živce gubiti strpljenje, uzrujavati se; ići komu na živce uzrujavati koga, živcirati koga; imati čelične (jake) živce ne dati se uzrujati, ostati miran bez obzira na sve; imati slabe živce lako se uzrujati, lako gubiti kontrolu nad sobom; imati živaca za što imati strpljenja za što

žȉvāhan

prid. G žȉvāhna; odr. žȉvāhnī, G žȉvāhnōg(a); ž. žȉvāhna, s. žȉvāhno; komp. živàhnijī 1. koji je pun energije, snage i aktivnosti, koji je stalno u pokretu [živahno dijete]; sin. živ pren. 2. koji je brz, dinamičan i ritmičan [~ ples; živahna glazba]

žȉvāhno

pril. komp. živàhnijē s mnogo energije i snage [~ pripovijedati]; sin. živo

žȉvāhnōst

im. ž. G žȉvāhnosti, I žȉvāhnošću/žȉvāhnosti 1. osobina onoga koji je pun energije, snage i aktivnosti, koji je stalno u pokretu; sin. živost pren. 2. svojstvo onoga što je brzo, dinamično i ritmično

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga